Hrvatskoj dvostruko slavlje!

Iako sa zakašnjenjem objavljujemo članak, potrudit ću se ponuditi i nekoliko „insajderskih” informacija, kako bi se priča razlikovala od uobičajenih te dosad objavljenih. Iako je prvenstvo bilo izrazito dobro medijski popraćeno (25-30 akreditiranih novinara i fotoreportera), za uvod treba napomenuti da je proteklog vikenda završeno Europsko prvenstvo u Umagu, nakon kojeg se može definitivno utvrditi da je zemlja poput male Hrvatske u nekim stvarima izrazito velika. Četiri osvojene medalje, od kojih su tri zlatnog sjaja samo potvrđuje tezu da se u Hrvatskoj jako dobro radi i razvija ovaj sport.

Krenimo redom. Juniorke i juniori posvetili su mjesec dana svojih života pripremajući se za prvenstvo u Zagrebu, odakle dolazi i većina reprezentacije. Netom prije samog prvenstva od klinaca se, realno, očekivala medalja, s obzirom da je okosnica reprezentativaca selekcionirana prije 1-2 godine. Njihovo prvo mjesto samo je šlag na tortu ovogodišnje umaške avanture. Nasuprot dečkima, izbornik ženske selekcije, Mario Močilac, s pomoćnicima Igorom Požegom te Ivanom Vrnogom imao je puno teži zadatak. Naime, selekcija igračica za ovo prvenstvo obavljena je tjedan-dva prije samog prvenstva. Samim tim se treba promatrati i enorman uspjeh ženske reprezentacije koja se okitila brončanom medaljom.Iz perspektive neutralnog promatrača, djevojke su izvukle svoj trenutni maksimum, s obzirom na broj odrađenih zajedničkih treninga. I na tome im treba čestitati i zapljeskati.
Što se tiče seniorskog dijela natjecanja:
Rukomet na pijesku kao sport napreduje iz godine u godinu na svakom planu. Počevši od pripreme sudaca i delegata za svako pojedino natjecanje (posebni seminari i obuke na kojima se razglaba o što preciznijoj primjeni pravila) do reprezentacija koje se sve bolje i dulje pripremaju za samo natjecanje.
Na kraju krajeva, može se reći da je i ostvaren uspjeh određenih selekcija proporcionalan trajanju priprema koje su ekipe prošle. Npr. 3 tjedna rada hrvaske selekcije, preko mjesec dana priprema mađarske i ruske reprezentacije, konstantno usavršavanje Norvežana, daju nam za pravo tvrditi da „bez muke nema nauke”.
Uz cijelu priču o uspjehu Hrvatske prosto je nevjerojatno da država iznjedri 4 medalje uz pomoć jednog jedinog terena za rukomet na pijesku.
Ženska reprezentacija je nakon dugo vremena izvana izgledala jako čvrsto. Uz povremena vrludanja i traženja na terenu, djevojke su se dizale do konačnog rezultata, kad su pokazale najviše kad je bilo najbitnije. Španjolke će ih vjerojatno sanjati nakon onakvih bravuroznih predstava… Svemu tome zasigurno je pomoglo i dobro okruženje van terena. Konkretno, djevojke su svojim stihoklepačkim mogućnostima iznenadile sve prisutne. Jako je ugodno čuti bećarac poslije svake izborene pobjede.
Kod muških opet-drugi rituali. Dragina konoba bila je otvorena tijekom cijelog prvenstva, kavica je uvijek bila spremna, kao i pokoja fora o nekim medicinskim fenomenima, kao i pregršt rasprava o ponekim šumskim životinjama. Takve sitnice poprilično puno znače ukoliko se radi o ekipama koje su se okupile sa zajedničkim ciljem i usljed toga provode puno vremena zajedno. Razbijanje monotonije je također ključ uspjeha.
Također ovom prilikom treba pohvaliti i izbornike i trenere svih selekcija, koji su svojim radom enormno doprinijeli cijelokupnoj priči.
Na kraju, osvrnut ću se i na organizaciju samog prvenstva. Tipična hrvatska priča- prvo kukanje kako će to biti teško organizirati, pa onda lagani porast interesa, a zatim: paf. Odjednom se priča o najboljem prvenstvu ikad organiziranom, odjednom je sve super. I daleko od toga-pohvala svim organizatorima (pogotovo našem Tomici i Matku) što su priuštili Hrvatskoj ovo iznimno kvalitetno natjecanje te se nadam da će Hrvatska uskoro ugostiti  i Svjetsko prvenstvo u ovom atraktivnom sportu. Do tada se odjavljujem od reprezentativnih tema do iduće akcije (ukoliko ne uleti nešto prije), koja će se zbiti dogodine u Brazilu.